Nekada je na Svetoj Gori, u Kareji, živio jedan monah. On je pio i napijao se svaki dan, te je tako bivao uzrok sablazni poklonicima. Najzad je monah umro i neki vjernici, osjetivši olakšanje, pohitali su da kažu Starcu Pajsiju kako su zadovoljni što je ovaj veliki problem konačno riješen.
Starac Pajsije im je odgovorio da je znao za smrt ovog monaha, jer je vidio čitavu vojsku anđela koji su došli da uzmu njegovu dušu. Poklonici su bili zapanjeni i neki od njih su negodovali pokušavavši da objasne Starcu o kome su zapravo govorili, misleći da Starac nije dobro razumio.
Starac Pajsije im je objasnio: „Ovaj monah je rođen u Maloj Aziji, neposredno prije turskog osvajanja, koji su otimali dječake od roditelja. Da ga ne bi oduzeli Turci, njegovi roditelji su ga vodili sa sobom na žetvu, i da ne bi plakao, sipali su mu rakiju u mlijeko nakon čega bi on zaspao.
Tako je izrastao u alkoholičara. Kasnije je našao starca i rekao mu da je alkoholičar. Starac mu je savjetao da čini metanije i molitve svake noći, i preklinje Bogorodicu za pomoć da smanji pijenje bar za jednu čašicu.
Nakon jedne godina borbe i pokajanja, uspio je da smanji sa 20 čašica koliko je pio dnevno, na 19 čaša. Borba se nastavila, i tokom godina je smanjio alkohol na 2-3 čašice dnevno, nakon čega bi se ipak opio.
Godinama su ga svi doživljavali kao monaha alkoholičara koji je sablažnjavao posjetioce, ali je Bog vidio borca koji je bio istrajan u borbi sa svojom strašću. Ako ne znamo koje napore čini svaki pojedinac da bi postigao ono što želi, kakvo pravo imamo da osuđujemo njegov trud?
(Izvor: Mediji)
